PRIČE O ZMAJEVIMA

Gilian Doherty  "Priče o zmajevima"  ( Profil )

Knjiga ima 12 priča, ja Vam donosim ulomak iz priče.....

     Zmaj od čipke

U malenu planinskom selu živjela je prekrasna djevojka zvana Čipkarica. Naravno, nije joj to bilo ime, već nadimak koji su joj seljani nadjenuli zbog predivne čipke koju je vezla, a toliko je bila vješta da su je mnogi izdaleka dolazili vidjeti.

Prsti bi joj plesali poput leptirića na ljetnom povjetarcu, izvezeno cvijeće bilo je toliko živopisno da su ga ljudi gotovo  mogli namirisati, životinje toliko uvjerljive da su izgledale kao da će skočiti, a ptice toliko prekrasne da su gotovo pjevušile. Čak je i nježna paučina, iskreći na jutarnjoj rosi, djelovala nezgrapno u usporedbi s njezinim vezom. Izrađivala je prekrasne ovratnike i manšete, bogate stolnjake i prekrivače za krevet, elegantne šalove i velove - što god bi od nje zatražili.

Naposljetku je glas o njezinu daru dopro i do samoga cara koji je odmah zazvao svojega generala.
-Zašto nisam već čuo za tu djevojku? - upitao je. - Odmah mi je dovedite!

Uzevši sa sobom trojicu vojnika, general se još isti dan uputio potražiti Čipkaricu. Projahali su cijelo kraljevstvo i prošli sve planine te naposljetku pronašli njezino selo.

- Gdje je djevojka koja proizvodi predivnu čipku? - upitao je. Seljati nisu znali zašto je carevi vojnici taže, ali pokazali su im gdje će je pronaći. Čipkarica je sjedila na trijemu kad je general domarširao s vojnicima.
- Kako Vam mogu pomoći ? - iznenađeno je odvratila ne očekujući tako uvažene goste.
- Poći ćeš s nama - zarežao je general. - Car te želi vidjeti!
No, odmahnula je glavom.
- Ovo je moj dom - skrušeno je odgovorila - i ja njega uopće ne želim vidjeti.
Molim ? - procijedio je general. - Kako se usuđuješ suprotstaviti se carevoj zapovijedi? Zgrabite je!

........ vrlo interesantna i lijepa knjiga za Vaše mališane :)

BOGATE NASLJEDNICE

Tara Hyland "Bogate nasljednice" (Znanje 2011.)

" Stražnjim se stubama spustila u prizemlje. Blagovaonica se nalazila u istom, stražnjem dijelu kuće pa je morala proći pokraj nje. Učinila je to što je tiše i tajnovitije mogla, iako su žamor, zveckanje čaša, posuđa i pribora za jelo bili toliko glasni da se nije morala truditi.

Vani ju je dočekako zalazak sunca. Bilo je toplo unatoč nadolazećoj noći. Prošla je pokraj bazena, spustila se niz kamene stube i zatim, umjesto nalijevo, kamo je vodio popločani put do osvijetljenih teniskih terena, skrenula desno, niz livadu prema vrtu omeđenom golemim zidovima.

Ušla je kroz Žirova vrata. Obožavala je taj vrt. U usporedbi s pomno njegovanim i oblikovanim okolišem Aldringhama djelovao je divlje i neukroćeno i to joj se sviđalo. Uz visoke su se kamene zidove penjali bršljan, pavit i orlovi nokti, oko njih su se rojile pčele i leptiri, a zrak je odisao teškim, opojnim mirisom, čineći ugođaj tajnovitoga vrta još ljepšim i romantičnijim.

Uputila se prema svom omiljenom mjestu u samom središtu.

Okružena stablima bukve, ondje se skrivala mala čistina s jezercem. Nitko osim nje onamo nije zalazio pa joj je to postalo skrovište na koje je dolazila crtati ili se jednostavno odmoriti od Melvilleova zdanja, a u blizini je bila i jedna stara ljuljačka, izrađena od debele užadi i privezana za bukvinu granu. Kada ju je prvi put spazila, bojala se da neće izdržati njezinu težinu, no staro se stablo pokazalo jakom i pouzdanim. Oada je često sjedila na njoj i polako se ljuljala, zureći u mirnu površinu predivnog jezerca. Bilo je to jedino mjesto u Aldringhamu na kojem je pronalazila spokoj. "

KOLIBA

William P.Young   "Koliba" - gdje se tragedija ogleda s vječnošću (Ljevak,  Zagreb 2010.)

"Napokon su ponovno ostali sami. Divlji sjetni zov sjevernog gnjrca, koji je odjeknuo preko jezera kao da je označio kraj svetkovine, a čuvari su nestali odreda u istome trenutku. Još se samo moglo čuti glasanje zrikavaca i žaba koji su nastavili slaviti Boga s obala jezera i obližnjih livada. Ne prozborivšini riječ, njih troje su se okrenuli i vratili se prema kolibi koja je još jednom Macku postala vidljiva. Kao da mu je preko očiju netko navukao zavjesu, on je ponovno postao slijep; njegov se vid vratio u normalu. Oćutio je gubitak i žudnju te čak i tračak sjete, sve dok mu se Isus nije približio i uzeo ga za ruku, stisnuvši je kako bi Macka uvjerio da je sve onako kako bi trebalo biti. "

-knjiga me je jednostavno oduševila.....

LJUBAVNICA RIMA

Kate Quinn  "Ljubavnica Rima"  ( Znanje - listopad 2010.)

"Prisežem da ću dopustiti da budem žigosan vatrom, vezan lancima, tučen šibom te da ću umrijeti od mača!" - GLADIJATORSKA ZAKLETVA

sažetak: strastvena Tea ropkinja je iz Judeje. Kupljena kao igračka zlobnoj Lepidi, sa kojom počinje borbu za ljubav najsurovijeg gladijatora u Rimu, Arija. zaslužna za smrt rimskog cara Domicijana, hirovitog, karizmatičnog, hladnog i proračunatog....

"Nasmiješila sam se. I mi, židovske djevojke volimo da su naši muškarci borci, ali volimo i da su stvarni i da dugo žive. Volimo muškarce koji mogu ujutro otkinuti glavu legionaru, a navečer doći kući, sjesti na čelo stola za šabat. Samo Rimljanke mogu sanjariti nad grubim neukusnim portrretima muškaraca koje nikada nisu vidjele, muškaraca koji će vjerojatno umrijeti do kraja godine. S druge strane pak, možda je i bolje sanjariti o muškarcu kojega čeka kratak život. On nikada neće ostarjeti, nikda neće prestati biti lijep, a ako vam i dosadi, ubrzo će otići.

Oko Koloseja gužva je postajala sve življom. Često sam hodala u njegovoj velikoj mramornoj sjeni dok sam obavljala sitne poslove za svoju gospodaricu, ali sada sam prvi put bila unutra i trudila se da ne blejim otvorenih usta. Toliko velik, toliko puno mramornih lukova, toliko puno kipova koji oholo zure sa svojih postolja, toliko sjedala! Kažu da se unutra može nagurati pedeset tisuća gorljivih gledatelja. Arena pogodna i za bogove, čiju je gradnju započeo pokojni car Vespazijan, a dovršio njegov sin, pokojni car Tit, otvorena je danas u slavu Titova mlađeg brata koji je upravo odjednuo carsku grimiznu boju kao car Domicijan.

.... Odjeveni u grimizne ogrtače, gladijatori su u koloni izišli kroz vrata i polako napravili krug po areni dok je publika kliktala. Neki su ponosno paradirali, a neki su bijesno koračali naprijed, ne gledajući ni lijevo ni desno. Naočiti trački borac s trozupcem slao je poljupce svjetini, a obožavateljice su ga zasipale ružama. Pedeset gladijatora bilo je podijeljeno u parove koji će se boriti do smrti. Njih dvadeset i pet pobjednički će izaći kroz Vrata života arene. Dvadeset i petoricu će željeznim kukama izvući kroz Vrata smrti.
- Pozdravljamo te, care! - viknuli su kao jedan prema carskoj loži. - Pozdravljamo te iz sjene smrti! "

DOBA ŠIVE

Manil Suri "Doba Šive" (biblioteka Graham Greene, nakladnik ljevak Zagreb 2010.god)

(sam početak knjige opisuje odnos majke i novorođenčeta)

"Svaki put kada te dotaknem, svaki put kada te poljubim, svaki put kada ti ponudim svoje tijelo. Ašvin. Znanš li kako čvrsto sklapaš oči dom mi usnama pretražuješ kožu? Znaš li kako se upireš tabanima o moje tijelo, kako pružaš ruke, kako se rubovi tvojih grudi napinju pod mojim dlanovima? Jesi li svjestan svojih prstiju koji promiču mojom kožom, pokušavajući se sklpoiti oko nečega za što bi se mogli uloviti, ali umjesto toga klize po mojem glatkom mesu?

Ašvin. Primjećuješ li vlažnost koja nadire iz mojih bradavica i slijeva se niz kosine mojih grudi? Je li tvoj jezik to što osjećam, možeš li ukrasti kap ili dvije ?

Ašvin. Tvoje oči još su zatvorene, kapljice vlage rose ti nos. Znaš li koliko nevino izgledaš, koliko bespomoćno, dok navodim bradavicu prema tvojim ustima? Na trenutak te želim zadirkivati. Prevlačim bradavicom po tvojim usnama, samo da je dotakneš, a onda je izmaknem. Promatram tvoj jezik koji zbunjeno izviruje, prste koji se još uvijek otvaraju i sklapaju i grče, dok ti zabrinutost počinje nabirati  lice? I ta bespomoćnost - ta nježna bespomoćnost u izrazu tvojega lica, ta potreba za mojim tijelom, za bradavicom koja je tvoja, za dojkom koju sam ti tako okrutno oduzela. Da, ljubav može biti hirovita, zar ne, drago moje?

............. Tako dobro pristaješ uz moje tijelo..........Sve sam to ja stvorila, sve je to poteklo iz mene.

Ašvin, znak na nebu, zviježđe blizanaca.

ZVIJEZDA

Danielle Steel  "Zvijezda" (Založba Mladinska knjiga Ljubljana - Zagreb, 1989.)

Ptice su se već dozivale kroz duboku tišinu ranog jutra Alexandrove doline dok je sunce lagano provirivalo iza brda, pružajući zlatne prste spram neba koje je već za nekoliko trenutaka postalo purpurno. Lišće na drveću je nježno šumorilo na slabom povjetarcu dok je Crystal šutke stajala u vlažnoj travi, promatrajući veličanstveno nebo koje se rasprskavalo u treperavim bojama. Ptice su na trenutak prestale pjevati kao da su i one osjetile strahopoštovanje pred ljepotom doline. Bilo je tu bujnih polja, obrubljenih ogoljelih brda po kojima je lutala i pasla njihova stoka. Ranč njezinog oca prostirao se preko dvije stotine jutara, na plodnom tlu uspjevali su žito, orasi i vinova loza, a stoka koju su uzgajali donosila im je najveći prihod. Ranč Wyat bio je unosan već sto godina, ali Crystal ga je voljela ne zbog onoga što im je donosio već zbog njega samog. Ona kao da je nijemo općila s duhovima, za koje je samo ona znala da tamo postoje, dok je promatrala visoku travu kako meko šušti na povjetarcu, osjećala toplinu sunca koje joj je obasjavalo zlaćanu kosu i počinjala nježno pjevati. Imala je oči boje ljetnog neba, dugačke udove koji su se graciozno pokretali kada je iznenada počela trčati po vlažnoj travi, uputivši se prema rijeci. Sjela je na glatki sivi kamen; ledena voda joj je poigravala preko stopala dok je promatrala sunčeve zrake kako približavaju stijenju. Voljela je promatrati izlazak sunca, voljela je trčati poljima, jednostavno - voljela je biti tu, puna života, mlada i slobodna, sjedinjena sa svojim korijenima i prirodom. Voljela je sjediti i pjevati u mirno jutro, punim glasom koji je ispunjavao prostor oko nje u valovima, čaroban i bez pratnje glazbe.....

SABLAST KOD KAMENITIH VRATA

Marija Jurić Zagorka   "Grička vještica"  (1964. Stvarnost) - svezak drugi

Grič spava dubokim snom. Mjesec je razastro srebrn plašt nad crkvene tornjeve, gradske kule, plemićke dvorove i kućice gričkih purgara. Ulice su zamrle, a željezni kapci na prozorima kao da su zakovani. Nigdje znaka budnoga čovjeka. I lavež pasa već je zamuknuo. Usred tišine zašušti nešto na zidu pod Mesničkom kulom - bršljan se polako razmaknuo, u zidu se otvore mala željena vrata i pojavi se čudna visoka sjena, zamotana od glave do pete u dugi tamni plašt. Pojava se obazre na sve strane, najednom iščezne, ali se uskoro opet vrati vodeći za ruku drugu pojavu u tamnom plaštu, a iza nje sutupa treća, četvrta, peta ... deseta. Oči su im svima vezane rupcima, pa koračaju nesigurno, držeći jedna drugu za ruke.

..... Mjesec kao da se iz znatiželje uspeo više nad obzorje, ne bi li dokučio kakve se to tajnovita povorka provlači kroz šikarje i grmlje kao velika crna zmija i nastavlja svoju tajanstvenu ophodnju po tihoj noći. Ali kao da se povorka prestrašila znatiželjnog svjetla mjesečeva - žurno se spusti dolje prema Mesničkoj ulici, sklanja se mjesečevu svjetlu i nečujno gubi u tmini.

Niz Opatičku ulicu zaštopotali su odlučni koraci i neugodno odjeknuli u tihoj, sanenoj noći.....