KOLIBA

William P.Young   "Koliba" - gdje se tragedija ogleda s vječnošću (Ljevak,  Zagreb 2010.)

"Napokon su ponovno ostali sami. Divlji sjetni zov sjevernog gnjrca, koji je odjeknuo preko jezera kao da je označio kraj svetkovine, a čuvari su nestali odreda u istome trenutku. Još se samo moglo čuti glasanje zrikavaca i žaba koji su nastavili slaviti Boga s obala jezera i obližnjih livada. Ne prozborivšini riječ, njih troje su se okrenuli i vratili se prema kolibi koja je još jednom Macku postala vidljiva. Kao da mu je preko očiju netko navukao zavjesu, on je ponovno postao slijep; njegov se vid vratio u normalu. Oćutio je gubitak i žudnju te čak i tračak sjete, sve dok mu se Isus nije približio i uzeo ga za ruku, stisnuvši je kako bi Macka uvjerio da je sve onako kako bi trebalo biti. "

-knjiga me je jednostavno oduševila.....

LJUBAVNICA RIMA

Kate Quinn  "Ljubavnica Rima"  ( Znanje - listopad 2010.)

"Prisežem da ću dopustiti da budem žigosan vatrom, vezan lancima, tučen šibom te da ću umrijeti od mača!" - GLADIJATORSKA ZAKLETVA

sažetak: strastvena Tea ropkinja je iz Judeje. Kupljena kao igračka zlobnoj Lepidi, sa kojom počinje borbu za ljubav najsurovijeg gladijatora u Rimu, Arija. zaslužna za smrt rimskog cara Domicijana, hirovitog, karizmatičnog, hladnog i proračunatog....

"Nasmiješila sam se. I mi, židovske djevojke volimo da su naši muškarci borci, ali volimo i da su stvarni i da dugo žive. Volimo muškarce koji mogu ujutro otkinuti glavu legionaru, a navečer doći kući, sjesti na čelo stola za šabat. Samo Rimljanke mogu sanjariti nad grubim neukusnim portrretima muškaraca koje nikada nisu vidjele, muškaraca koji će vjerojatno umrijeti do kraja godine. S druge strane pak, možda je i bolje sanjariti o muškarcu kojega čeka kratak život. On nikada neće ostarjeti, nikda neće prestati biti lijep, a ako vam i dosadi, ubrzo će otići.

Oko Koloseja gužva je postajala sve življom. Često sam hodala u njegovoj velikoj mramornoj sjeni dok sam obavljala sitne poslove za svoju gospodaricu, ali sada sam prvi put bila unutra i trudila se da ne blejim otvorenih usta. Toliko velik, toliko puno mramornih lukova, toliko puno kipova koji oholo zure sa svojih postolja, toliko sjedala! Kažu da se unutra može nagurati pedeset tisuća gorljivih gledatelja. Arena pogodna i za bogove, čiju je gradnju započeo pokojni car Vespazijan, a dovršio njegov sin, pokojni car Tit, otvorena je danas u slavu Titova mlađeg brata koji je upravo odjednuo carsku grimiznu boju kao car Domicijan.

.... Odjeveni u grimizne ogrtače, gladijatori su u koloni izišli kroz vrata i polako napravili krug po areni dok je publika kliktala. Neki su ponosno paradirali, a neki su bijesno koračali naprijed, ne gledajući ni lijevo ni desno. Naočiti trački borac s trozupcem slao je poljupce svjetini, a obožavateljice su ga zasipale ružama. Pedeset gladijatora bilo je podijeljeno u parove koji će se boriti do smrti. Njih dvadeset i pet pobjednički će izaći kroz Vrata života arene. Dvadeset i petoricu će željeznim kukama izvući kroz Vrata smrti.
- Pozdravljamo te, care! - viknuli su kao jedan prema carskoj loži. - Pozdravljamo te iz sjene smrti! "

DOBA ŠIVE

Manil Suri "Doba Šive" (biblioteka Graham Greene, nakladnik ljevak Zagreb 2010.god)

(sam početak knjige opisuje odnos majke i novorođenčeta)

"Svaki put kada te dotaknem, svaki put kada te poljubim, svaki put kada ti ponudim svoje tijelo. Ašvin. Znanš li kako čvrsto sklapaš oči dom mi usnama pretražuješ kožu? Znaš li kako se upireš tabanima o moje tijelo, kako pružaš ruke, kako se rubovi tvojih grudi napinju pod mojim dlanovima? Jesi li svjestan svojih prstiju koji promiču mojom kožom, pokušavajući se sklpoiti oko nečega za što bi se mogli uloviti, ali umjesto toga klize po mojem glatkom mesu?

Ašvin. Primjećuješ li vlažnost koja nadire iz mojih bradavica i slijeva se niz kosine mojih grudi? Je li tvoj jezik to što osjećam, možeš li ukrasti kap ili dvije ?

Ašvin. Tvoje oči još su zatvorene, kapljice vlage rose ti nos. Znaš li koliko nevino izgledaš, koliko bespomoćno, dok navodim bradavicu prema tvojim ustima? Na trenutak te želim zadirkivati. Prevlačim bradavicom po tvojim usnama, samo da je dotakneš, a onda je izmaknem. Promatram tvoj jezik koji zbunjeno izviruje, prste koji se još uvijek otvaraju i sklapaju i grče, dok ti zabrinutost počinje nabirati  lice? I ta bespomoćnost - ta nježna bespomoćnost u izrazu tvojega lica, ta potreba za mojim tijelom, za bradavicom koja je tvoja, za dojkom koju sam ti tako okrutno oduzela. Da, ljubav može biti hirovita, zar ne, drago moje?

............. Tako dobro pristaješ uz moje tijelo..........Sve sam to ja stvorila, sve je to poteklo iz mene.

Ašvin, znak na nebu, zviježđe blizanaca.

ZVIJEZDA

Danielle Steel  "Zvijezda" (Založba Mladinska knjiga Ljubljana - Zagreb, 1989.)

Ptice su se već dozivale kroz duboku tišinu ranog jutra Alexandrove doline dok je sunce lagano provirivalo iza brda, pružajući zlatne prste spram neba koje je već za nekoliko trenutaka postalo purpurno. Lišće na drveću je nježno šumorilo na slabom povjetarcu dok je Crystal šutke stajala u vlažnoj travi, promatrajući veličanstveno nebo koje se rasprskavalo u treperavim bojama. Ptice su na trenutak prestale pjevati kao da su i one osjetile strahopoštovanje pred ljepotom doline. Bilo je tu bujnih polja, obrubljenih ogoljelih brda po kojima je lutala i pasla njihova stoka. Ranč njezinog oca prostirao se preko dvije stotine jutara, na plodnom tlu uspjevali su žito, orasi i vinova loza, a stoka koju su uzgajali donosila im je najveći prihod. Ranč Wyat bio je unosan već sto godina, ali Crystal ga je voljela ne zbog onoga što im je donosio već zbog njega samog. Ona kao da je nijemo općila s duhovima, za koje je samo ona znala da tamo postoje, dok je promatrala visoku travu kako meko šušti na povjetarcu, osjećala toplinu sunca koje joj je obasjavalo zlaćanu kosu i počinjala nježno pjevati. Imala je oči boje ljetnog neba, dugačke udove koji su se graciozno pokretali kada je iznenada počela trčati po vlažnoj travi, uputivši se prema rijeci. Sjela je na glatki sivi kamen; ledena voda joj je poigravala preko stopala dok je promatrala sunčeve zrake kako približavaju stijenju. Voljela je promatrati izlazak sunca, voljela je trčati poljima, jednostavno - voljela je biti tu, puna života, mlada i slobodna, sjedinjena sa svojim korijenima i prirodom. Voljela je sjediti i pjevati u mirno jutro, punim glasom koji je ispunjavao prostor oko nje u valovima, čaroban i bez pratnje glazbe.....

SABLAST KOD KAMENITIH VRATA

Marija Jurić Zagorka   "Grička vještica"  (1964. Stvarnost) - svezak drugi

Grič spava dubokim snom. Mjesec je razastro srebrn plašt nad crkvene tornjeve, gradske kule, plemićke dvorove i kućice gričkih purgara. Ulice su zamrle, a željezni kapci na prozorima kao da su zakovani. Nigdje znaka budnoga čovjeka. I lavež pasa već je zamuknuo. Usred tišine zašušti nešto na zidu pod Mesničkom kulom - bršljan se polako razmaknuo, u zidu se otvore mala željena vrata i pojavi se čudna visoka sjena, zamotana od glave do pete u dugi tamni plašt. Pojava se obazre na sve strane, najednom iščezne, ali se uskoro opet vrati vodeći za ruku drugu pojavu u tamnom plaštu, a iza nje sutupa treća, četvrta, peta ... deseta. Oči su im svima vezane rupcima, pa koračaju nesigurno, držeći jedna drugu za ruke.

..... Mjesec kao da se iz znatiželje uspeo više nad obzorje, ne bi li dokučio kakve se to tajnovita povorka provlači kroz šikarje i grmlje kao velika crna zmija i nastavlja svoju tajanstvenu ophodnju po tihoj noći. Ali kao da se povorka prestrašila znatiželjnog svjetla mjesečeva - žurno se spusti dolje prema Mesničkoj ulici, sklanja se mjesečevu svjetlu i nečujno gubi u tmini.

Niz Opatičku ulicu zaštopotali su odlučni koraci i neugodno odjeknuli u tihoj, sanenoj noći.....

Priče ispod prašine

Ja jednostavno obožavam čitati knjige. Oduvijek pomalo mistična, romantična i daleka, birala sam knjige sa kojih je trebalo čak i u knjižnicama dobrano pobrisati prašinu. Moja baka mi je uvijek govorila, draga moja posudi knjigu koja je stara, prašnjava, pokidana, išarana... Ona je prošla kroz mnogo ruku, pročitana je i prelistana nebrojeno puta. Ona je dobra, zanimljiva i pravi odabir. Čitala sam sve i svašta, kako sam se mijenjala ja, tako su se mijenjale i knjige koje sam čitala, ovisno o životnom dobu, trenutno, inspiraciji ili nećem trečem što me je nagnalo da uzmem u ruke jednu od knjiga.

Ovaj blog je posvećen upravo toj prašini sječanja. Nekim knjigama koje sam pročitala, koje mi se sviđaju, koje sam zamijetila, neovisno o tome kakve su, tko je napisao i o čemu govore. Dovoljno je da su me očarale na bilo koji naćin i ostavile mi trag u duši. Poneki citati ili samo rečenica, stranica, slika ili samo naslov, no one odišu prošlim vremenima koje želim zadržati na životu, za koje ne želim da nestanu. Želim ih podijeliti sa svima koji će ponekad prošvrljati ovim blogom i unaprijed se zahvaliti na komentarija ili samo čitanju. Priče ispod prašine su namjenjene svima, dobronamjernicima, prolaznicima, spavalicama, sanjarima i romantičarima poput mene, prijateljima i znancima, noćobdijama i dnevnim vilenjacima, starijima i mlađima, muškarcima i ženama, putnicima, damama i gospodi, svima koji požele barem na tren nestati iz svakodnevnice i uz šalicu nekakvog toplog napitka odgurnuti se na valovima mašte u neki drugi svijet.

Poput ove kiše koja mi neumorno kuca na prozorsko  okno..... Kap po kap...... Slagat ću priče i uživati skupa sa vama u njima.